Imamo li grad kakav želimo?

Grad Ploče slavi svoj dan. Sa ponosom se sjećamo slavnih rujanskih dana prije točno 20 godina kad je naš grad, a s njim i naši građani, okrenuo novu stranicu u svojoj kratkoj povijesti. Ne ulazeći u detalje i povijesne istine (koje će, ako nisu, kad tad izaći na vidjelo) prihvatimo te dane kao dane zajedništva i svehrvatskog duha. Svega onoga šta nam upravo danas nedostaje.

Koliko smo napredovali od te 91.? Činjenica da je bio rat ne može nam dati objektivnu sliku pa ću početi sa lakšim pitanjem. Koliko je grad Ploče napredovao u posljednjih 15 godina? Imamo li grad kakav želimo?

Pitanja na koja svatko od nas ima svoje odgovore. Ja mogu govoriti sa svoje točke gledišta, sa pozicije mlađeg građanina koji je tek osnovao obitelj. I taj odgovor se neće svidjeti političkim elitama. Grad Ploče nije onakav grad kakav želim, grad Ploče ne zaslužuje ovakav odnos odgovornih pojedinaca prema njemu.

Ovo je grad zabrinutih i nenasmijanih ljudi, gdje svakodnevno nestaje zajedništvo dok se istovremeno stvaraju interesne grupice kojima pak Ploče nisu u interesu. U posljednih 15 godina nismo uspjeli u onome šta smo željeli, a to je učiniti Ploče mjestom ugodnim za život. Danas imamo horde nezaposlenih, imamo studente koji se nemaju čemu vratiti, imamo obespravljene radnike azbesta, prašinu iz luke, zagađene plaže, kvrgave ulice, trafostanicu na glavi i bezidejnu vlast. Ali vlast koja misli da ide u ispravnom smjeru. Ljude koji ne vide šta ovaj grad treba. Koji angažiraju tvrtke iz drugih gradova pored pločanskih tvrtki (zaštitari na portirnici poglavarstva), zapošljavaju osobe iz drugih općina pored domaće vojske nezaposlenih (sramotan slučaj Dječji vrtić). To nije grad kakav je trebao biti, gdje želm da odrasta moje djete. Grad smo dobrih i poštenih ljudi, koji prihvaćaju svakoga. Najviše radnike iz okolnih gradova. Dok naši sugrađani konobare ili tuku u kasu cijeli dan na nogama, vojska Metkovaca, Opuzenaca.. uživaju privilegije lakšeg (uvjetno) i bolje plaćenog posla.

Ploče, iako sa velikom perspektivom su još uvijek velika spavaonica, grad pustih ulica u zimskim noćnim satima, grad bez izloga, bez sadržaja.

Ne, ovo nije još jedna kritika vlasti. Kritiziranje više nema smisla kad se sve shvaća kao personizirani napad umjesto kao nešto konstruktivno. Ovo je slika grada u očima običnog građanina koji planira cijeli svoj život provesti u njemu.

Svakodnevno nam se serviraju obećanja i traži strpljenje, građani su siti toga. Bar ja jesam. Istina, imamo perspektivu, nije da se ništa ne radi. Ali sve je to presporo, prealjkavo. Podsjeća me na gradnju pelješkog mosta. Mi imamo par mostova ovdje u Pločama. Kažu da se radi punom parom ali rezultati se (još) ne vide.

I pitanje je hoće li se vidjeti. Ono što je pozitivno su većinom projekti od državnog interesa i lokalna zajednica se ne bi trebala kititi tim perjem. Mi nismo učinili ništa da Ploče učinimo prihvatljivim ni svojim građanaima a kamoli nekome sa strane koji bi uložio u razvoj i bolju budućnost.

Grad smo sa manjim brojem stanovnika nego prije deset godina i to je katastrofalan podatak. Kao da smo neki otok ili selo u Zagori, a ne gradić koji ima sve uvjete da postane biser Jadrana. U gospodarskom smislu, naravno.

Zaslužujemo bolje jer i kad se osvrnemo i kad pogledamo naprijed, nemamo puno toga dobroga ostaviti našoj djeci. Nije još kasno da se probudimo. Imamo bogatstvo naših ljudi koji karijeru grade negdje drugo umjesto u svom gradu. Vratimo pločansku pamet i pločansku djecu doma. Rješimo se političkog prepucavanja i uhvatimo se za jedan štap. Grad se ne vodi iz kafića dok jalova oporba (gdje se i sam svrstavam) čini malo ili nimalo da uzdrma uspavanu i samozadovoljnu gradsku vlast.

Ne, ovo definitivno nije grad koji smo željeli i koji zaslužujemo.

Sretan ti Dan, Grade moj. Nemoj pokleknuti.